Zemanci
Po zalasku sunca, kad se smire ptice na lijeglima i smrknu se bašče i avlije, Šavčani izlaze na ornice i ledine da čekaju krtice. Nazivaju ih zemancima, zato što mjere zemlju naopako i zato što vladaju donjim svjetovima u kojim mrtvaci borave. Kada Kamber priča o tim svjetovima, ljudima se ježe podlaktice i podiže kosa s glave.
Svaki čovjek nosi na ramenu ćuskiju il’ krampu i, veoma rijetko, fenjer u rukama.
Idu niz polje polagano, zastajkujući svakog časa kao da su nešto izgubili ili kao da je polje vrelo pa se dvoje gdje će nagaziti. Uokolo se vide kupe izrovane, suhe zemlje koju su krtice izbacile. Ljudi zagledaju svaku kupu, tražeći one vlažne koje govore da je zemanac blizu i da će, večeras, tu negdje kopati.
Idem za Kamberom, rasturam vrhom čizama osušene krtičnjake i kad Kamber iznenada, ispred jednog krupnog zeljastog trnja s ljubičastim cvjetovima, zastane i spusti se na koljena, ja prestanem sa šutiranjem, primaknem se blizu i ugledam omanji krtičnjak sa vlažnim i rahlim grudvicama.
Blehnemo u travu oko krtičnjaka i čekamo.
I onda se vršci trava na jednome mjestu lahko zaljuljaju. Kamber se savije na tu stranu. Travke se umire i onda opet zaljuljaju. Pokorica zemlje ispod trave gruša se i diže kao mlijeko pri varenju. Onda se pojave i prve grudvice. Kamber podiže krampu iznad glave.
Ja ne vidim kad zamahne i kad krampu u zemlju zarije. Vidim kako Kamber vrti držaljicu i kako je naginje u stranu. I vidim, zatim, kako se šiljak krampe, naglo, kao da je pušten s opruge, pojavi i bljesne u zraku.
Na njemu se, probodeno kroz sredinu, grči jedno crno tjelešce slično rukavici i grebe kandžicama po ivici metalnoga šiljka na čijem se vrhu sitne mrlje krvi sakupljaju u jednu mrku i tešku kapljicu.
Izvornik: Ribe u vodi, Partizanska knjiga
